Liga za Varaždin postoji mjesec dana, a iza nas su rezultati kao da radimo godinama

Novinarstvo je najbolji posao na svijetu. Ništa ne radiš i za to si dobro plaćen – tvrde oni koji ne poznaju i omalovažavaju novinarsku struku. Ali naš sugovornik, dugogodišnji varaždinski novinar, a potom i stručnjak u odnosima s javnošću Zlatko Mehun oštro se suprotstavlja takvoj tvrdnji.
– Novinarstvo nije posao, a najmanje je istina da je dobro plaćen. To je način života! Novinarstvo se ne radi, ono se živi! – tvrdi Mehun u uvodu našeg razgovora.
Vi, dakle, “živite” novinarstvo već više od četiri desetljeća?
– Pa, moglo bi se tako reći!

Imate bogatu novinarsku karijeru, između ostalog, bili ste glasnogovornik MUP-a i Vlade RH u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor, poduzetnik ste… Što Vas je motiviralo da postanete član i glasnogovornik Lige za Varaždin?
Čovjek sam izazova, a Liga za Varaždin i jest svojevrsni izazov! Osim toga, Varaždinec sam koji se silno ponosi svojim gradom. Gdje god sam u svijetu bio, s kim god razgovarao, Varaždin sam uvijek spominjao. Iz mojih su usta o našem lijepom gradu, među ostalim, slušali princ Albert od Monaca, Berlusconi, predsjednik Estonije, bivši glavni tajnik UN Ban Ki Moon, bivši američki predsjednik George Bush i mnogi drugi. Liga za Varaždin okuplja mnoge uspješne poduzetnike, liječnike, odvjetnike, umjetnike, sportaše i druge javne osobe kojima je ovaj grad iznad uskih osobnih interesa. To su ljudi koji su izgradili uspješne karijere, ostvarili ono što im je potrebno u životu, a nije im svejedno u kakvoj sredini žive. A svi smo svjedoci u što se posljednjih godina pretvara naš lijepi grad. I zato želimo djelovati tu u svojoj sredini. Ako smo mogli biti uspješni svuda po svijetu, moramo biti takvi i u “vlastitom domu”. A taj dom je Varaždin.

Što to znači? Na koji način želite pomoći?
Udruga građana Liga za Varaždin ovih je dana navršila tek mjesec dana postojanja, a iza nas su rezultati kao da postojimo godinama. Za tih mjesec dana, vjerujem, nema Varaždinca koji nije čuo za ime – Liga za Varaždin. Mnogo naših sugrađana, u svakodnevnim kontaktima, podržava osnovnu ideju Lige, a to je okupljanje poduzetnika i drugih uspješnih osoba s ciljem socijalnog i društvenog djelovanja u našoj sredini. Tek je na trećem mjestu sudjelovanje u donošenju odluka ključnih za upravljanje Gradom, iako je upravo taj cilj sada, u vrijeme lokalnih izbora, najviše u žiži javnosti.

Pa, što očekujete od izbora za Gradsko vijeće i Gradonačelnika Varaždina?
Osobno, napokon očekujem boljitak i pozitivnu spiralu procesa upravljanja gradom i rezultata koje bi ono trebalo polučiti. To su i želje svih Varaždinaca. Ali jedno su želje, a drugo realnost. Ne sjećam se da smo u više od 25 godina demokracije u Gradu Varaždinu imali veću mogućnost izbora ponuđenih opcija. Koliko vidim, za upravljanje Gradom natjecat će se desetak različitih lista i kandidata s više-manje sličnim “popisima želja i pustih obećanja” glasačima. A većina je od njih do sada bila u prilici donositi odluke o razvoju ove sredine. Kakve su odluke donosili, siguran sam, poznato je svakom građaninu Varaždina. Blago rečeno – katastrofalne! I to u svakom segmentu društvenog života u Gradu. Zadnjih sedam – osam godina nema novih investicija, projekata praćenih sredstvima EU fondova… Od regionalnog središta postali smo provincijski gradić! U Varaždinu više nemamo regionalnog sjedišta državnih institucija kao što su carina, željeznica, uprava šuma i druge. U medijskom dijelu koji najbolje poznam, nemamo regionalni centar ili barem dopisništvo nekog od najutjecajnijih medija s državne razine. A nekad su tu bila jaka dopisništva Večernjeg lista, Vjesnika, Jutarnjeg lista, Hrvatske radio-televizije…. Osobno mi je najviše žao što su varaždinski političari, a tu ću ponajprije javno prozvati aktualnog župana Predraga Štromara i bivšeg gradonačelnika Gorana Habuša, unutarstranačkom HNS – SDP “trgovinom” olako dopustili da regionalni centar HRT preseli u Čakovec. Pa, ljudi moji, Varaždin je i povijesno i gospodarski i zemljopisno, ako hoćete, regionalni centar sjeverne Hrvatske! Ne govorim to zbog omalovažavanja naših međimurskih susjeda. Nipošto! Njima svaka čast što su se uspjeli izboriti za jednu takvu instituciju kao što je regionalno središte javne televizije. Želim time samo ilustrirati nesposobnost onih kojima su u posljednja dva mandata građani Varaždina i Varaždinske županije davali povjerenje. Siguran sam da su građani to sada prepoznali i da će pozorno i odgovorno odlučiti kome će dati svoj glas. Varaždin više nema pravo na nesposobne, uhljebe, diletante i kojekakve avanturiste u obavljanju odgovornih javnih dužnosti.

Iz ovih vaših riječi može se naslutiti da vas “boli” što je HRT preselio u Čakovec?
Pokažite mi Varaždinca kojeg to ne bi boljelo! I ne samo zbog nekog lokal-patriotizma. Ideja o studiju HRT u Varaždinu u meni živi od 1990. godine kada sam iz Večernjeg lista prešao na radno mjesto prvog profesionalnog dopisnika HRT iz ovog dijela Hrvatske. Uostalom, ako prelistate Varaždinske vijesti iz jeseni 1992. godine, o tome sam govorio i vašem kolegi Ivanu Njegovcu u intervjuu iz bolesničke sobe nakon ranjavanja u Posavini. Nažalost, mnoge su okolnosti utjecale na to da je to do danas ostao samo – san. Ponajprije, nesposobni lokalni političari koji nikad toj ideji nisu davali dovoljno snažnu podršku. Nekako sam u toj borbi s Upravom HRT-a o prostornom rješenju regionalnog studija ostajao usamljen, bez “vjetra u leđa” varaždinskih političara. Unatoč tome, prije 15-tak godina uspjeli smo od Varteksa otkupiti zemljište uz današnji trgovački centar u Gospodarskoj ulici i započeti gradnju studijskog prostora koji, nažalost sada zjapi nedovršen i prazan. Uz potpunu šutnju, pa čak i “blagoslov” župana Štromara i gradonačelnika Habuša, prije tri-četiri godine taj je nedovršeni objekt (u kojeg je trebalo uložiti samo u unutrašnje uređenje) HRT dala na upravljanje državi u zamjenu za smanjenje duga za PDV. Varaždinci su tako platili dug HRT-a, a studio je, zauzvrat preseljen u Čakovec, gdje je u iznajmljeni objekt bivše vojarne uloženo, koliko sam imao prilike čuti, oko tri milijuna kuna za opremanje toga prostora. Nema što: odličan “deal” naših političara!

I što sada? Jeste li se u Ligu za Varaždin uključili da bi ispravili, kako kažete, taj “deal” političara?
Možda je i to jedan od razloga. Jer takvih je “dealova” odlazeća politička garnitura napravila na pretek. Znate, kad si u životu postavite jedan cilj, a koji nije vezan ni uz kakav vaš osobni probitak, već isključivo donosi korist zajednici, onda vam njegovo neostvarenje još teže pada. U Ligi za Varaždin su se okupili ljudi koji znaju, mogu i hoće realizirati društveno korisne projekte za ovu zajednicu. Duboko sam uvjeren da je među njima i povratak regionalnog studija HRT u Varaždin i da će do toga ipak doći u skoro vrijeme.

Iako već godinama niste u novinarstvu, još uvijek o toj profesiji govorite s velikim žarom. Što Vas je privuklo novinarskom poslu?
– Opet ponavljam: za mene novinarstvo nije posao nego način života! Tako sam naučio živjeti od svoje mladosti. Intenzivno, 24 sata na dan, uvijek prateći i analizirajući zbivanja i procese oko sebe. Tko se jednom “zarazi” novinarstvom, ono u njemu ostaje zauvijek.

Kad ste počeli raditi za novine, kad ste dobili svoj prvi novinarski honorar?
Moja novinarska karijera počela je još u osnovnoj školi! Na kraju petog razreda u Trećoj osnovnoj školi u Varaždinu na kućnu mi je adresu stigla jedna dječja knjiga s posvetom u kojoj je pisalo da mi je to nagrada za objavljene tekstove u dječjem listu “Male novine” koji je tada izlazio u Sarajevu. Bilo je to nekoliko vijesti o aktivnostima u mojoj školi i na taj sam prvi “honorar” u životu još i danas vrlo ponosan.

Je li to odredilo vaš daljnji novinarski put?
Moglo bi se tako reći. Već sam u prvom razredu Gimnazije krenuo u novinarsku grupu, u trećem i postao glavnim urednikom školskog lista “Gimnazijalac”, a usporedo s time počeo sam posjećivati redakcije Varaždinskih vijesti i Radio Varaždina. Pri kraju gimnazijskoga školovanja već sam bio stalni suradnik tih dviju redakcija, a tekstove sam slao i u neke od medija na državnoj razini, poput omladinskog lista Polet, tjednika Vikend i drugih… Za vrijeme studija prava u Rijeci počeo sam honorarno surađivati u tadašnjem RTV centru Rijeka gdje sam, u praksi, postao novinarom. Kasnije sam novinarstvo i diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prvo profesionalno radno mjesto dobio sam u veljači 1982. godine u Radio Varaždinu. Nastavio sam i suradnju s tadašnjom Radio televizijom Zagreb, počeo surađivati s Večernjim listom i kao mlad novinar doista živio novinarstvo 24 sata na dan. Nakon šest godina prešao sam u Večernji list na mjesto dopisnika iz Varaždina. Bilo nas je tada u redakciji petero zaposlenih, a danas Večernji list ima samo jednog dopisnika za područje cijele sjeverne Hrvatske. I njegovo sjedište nije u Varaždinu! Kao što sam već rekao, 1. svibnja 1990. godine zaposlio sam se u HRT-u i tada počeo s okupljanjem ekipe za stvaranje regionalnog TV studija. Usporedno s tim, u ono se vrijeme razvijala i ideja Varaždinske televizije, ali ne kao emitivog studija, već kao produkcijske kuće koja bi počela s pripremom za proizvodnju vlastitog komercijalnog programa kada se za to steknu zakonski uvjeti. I tako je u prvim godinama postignut dogovor da HRT koristi dio kapaciteta i prostora Varaždinske televizije. I ta je simbioza u začetku davala odlične rezultate, ali više nije bila moguća onog trenutka kada je VTV 1999. godine dobila koncesiju za emitiranje vlastitog programa. Od tada su za regionalni studio HRT-a i počeli prostorni problemi o kojima sam pričao.

Jeste li se susretali s cenzurom u svojem radnom vijeku i o kojim je slučajevima riječ ako jeste?
– Što je cenzura? To je pojam o kojem mnogi godinama govore, a ne razumiju ga dovoljno. Osobno, nikad nisam imao nikakvih problema s time. Uvijek sam pisao i govorio ono o čemu sam osobno svjedočio, što sam doživio, vidio ili se na drugi način uvjerio da je istinito. I nitko me nikad zbog toga nije prozivao. Možda je bilo nezadovoljnih, ali – to je već njihov problem! Općenito, mislim da se u “plašt cenzure” kod nas pokušava umotati mnogo toga. Za mene ne postoji cenzura, već – odgovornost! Ako ste odgovorni u prenošenju činjenica, nemate problema s “cenzurom”. Ali, ako ih izvrćete i pokušate prikazati neku svoju “istinu”, ako želite javnosti pokazati suvereno vladanje materijom koju ne poznajete, a drugi to prepoznaju i ne objave takav tekst, onda će vam biti kriva “cenzura”. U današnje vrijeme raširenih društvenih mreža i nikad niže razine komunikacije potrebna bi bila određena vrsta “cenzure” koja se zove “odgovornost” za napisane i izrečene tvrdnje. A ona potpuno izostaje…

Pretprošle je godine u varaždinskoj knjižnici gostovao Josip Mihović, novinar iz Mađarske, koji je rekao da su svi relevantni mediji u Mađarskoj nacionalizirani i postali režimski, a novinari služe samo da popunjavaju praznine između oglasa. Mislite li da to čeka Hrvatsku ili jest već tako?
– Joži Mihović je sjajan novinar, čovjek koji također “živi” novinarstvo. No, ne poznajem medijske prilike u susjednoj državi, pa ne mogu o tome govoriti. Ali, stanje u hrvatskom novinarstvu daleko je od idealnog. Po meni za to najviše krivice snose strukovne udruge, ponajprije HND, koje je starije i okuplja najviše novinara. Još od doba tranzicije 90-ih to društvo nije se nametnulo kao ozbiljan partneri i čimbenik u zaštiti temeljnih postulata novinarske profesije, a da ne govorim o tome da je izostala bilo kakva skrb o sustavnom obrazovanju novinarskog kadra. No, to je tema o kojoj bismo mogli povesti jedan dulji razgovor.

Čuli smo da ste kao novinar došli na jedan događaj nesvjesni da je počeo rat. O čemu je bila riječ?
Pa nije bilo baš tako. Istina je da smo 27. lipnja 1991. godine u našu redakciju zaprimili obavijest da se kolona tenkova JNA iz varaždinskih kasarni kreće u smjeru Slovenije. Snimatelji Braco Babić i Antun Čona Čavlek i ja krenuli smo za njima i toga popodneva kod Ormoža snimili granatiranje barikade koju su na današnjem graničnom prijelazu na mostu “Bratstva in prijateljstva” postavili slovenski teritorijalci. Tada uistinu nismo bili svjesni da je počeo jedan krvavi i dugotrajan rat u kojem je, uz mnoge žrtve, ipak obranjena i stvorena samostalna i suverena Republika Hrvatska. Kasnije sam, nažalost, svjedočio mnogim ratnim strahotama i stradanjima, od Banovine, Varaždinskih dana rata, preko zapadne Slavonije do Posavine…

Ranjeni ste u ratu. Kako se to dogodilo?
Da, srećom preživio sam! Zajedno sa svojim dragim prijateljem, a tada snimateljem Teodorom Goričancem. Po nalogu redakcije Informativnog programa HTV upućeni smo krajem kolovoza 1992. godine u Slavonski Brod gdje je u ratnom dopisništvu do tada bio kolega Tihomir Ladišić. Uz praćenje svakodnevnog granatiranja Slavonskog Broda, odlazili smo i u Posavinu, pa smo tako jednom prilikom za potrebe dokumentarnog filma Mire Mikuljana o slučaju nestalog pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera snimili razgovor s liječnikom dr. Miroslavom Kinčlom koji je na tom području rukovodio ratnim sanitetom. I nakon tog razgovora susjednu kuću je pogodila granata i prouzročila smrt nekoliko ljudi, te ranila nas desetak. Meni je raznijela nadlaktičnu kost lijeve ruke i prouzročila neke druge manje ozljede. Operacija je kasnije u slavonsko-brodskoj bolnici pod granatama trajala skoro četiri sata. Teo je isto bio ranjen, ali je kamera ostala čitava, pa je još u šoku, s krvlju koja mu je curila iz uha i ruke, ali iznimno prisebno i profesionalno, snimio možda i najužasnije kadrove rata. Ne ponovilo se!!!!

Imate li zbog toga danas kakav poseban status?
Ne, a zašto i bi? Ja sam civilni invalid rata kao i mnogi koji su stradali u Domovinskom ratu. Ostao sam živ i to mi je najveće priznanje i nagrada! Oni koji se i danas nadmeću za osobne interese, privilegije, ordenje, spomenice…. nikad i nisu bili istinski domoljubi. A takvih je, nažalost, previše!

Vratimo se ipak na “domaći teren” – novinarstvu. Gdje je najljepše raditi: u tisku, radiju ili na televiziji i zašto?
– Svaki od medija ima svoje čari. Imao sam sreću da sam upoznao sva tri medija, a danas upoznajem i društvene mreže. Svugdje je lijepo raditi ako posao voliš, obavljaš ga predano, s dušom… Ipak, iako sam najviše u karijeri bio vezan uz televiziju, nekako mi je radio najdraži: spontan, medij trenutka, medij komunikacije u kojoj samo osluškuješ drugu stranu, neposredan…

Biste li ponovo prihvatili posao glasnogovornika Vlade da Vam ga netko ponudi? Koliko je to stresan posao?
– To što sam bio glasnogovornik Vlade RH svakako je kruna moje profesionalne karijere. Obavljao sam ga u svojim najboljim formativnim godinama i nastojao ga raditi maksimalno odgovorno, stručno i predano. Koliko sam u tome uspijevao prosuđivali su drugi. To je jedan od najstresnijih poslova koje čovjek može zamisliti i teško da bih danas više imao snage ponovo ga raditi na način kako je to bilo prije desetak godina. Međutim, to je bio i posao koji mi je otvorio nove mogućnosti u karijeri, kao što je bavljenje odnosima s javnošću i komunikologijom. Svoja stečena znanja i iskustva kasnije sam rado dijelio sa studentima Fakulteta političkih znanosti, Hrvatskh studija, VERN-a, a u posljednje vrijeme i sa studentima Odjela za Odnose s javnošću i komunikologiju Sveučilišta Sjever.