U našem mandatu plaće će porasti 40 posto! Varaždin čekaju investicije od 700 milijuna kuna

Izvor: Jutarnji list

Za vas kažu da ste „vladar u pozadini“, da ste se čuvali javne eksponiranosti. Što se sada promijenilo?
Dosadilo mi je. Šutio sam sedam godina. Ali sad je dosta. Pogotovo što su neke istine isplivale… Zar mislite da radim „u pozadini“, da li bih prihvatio da budem kao volonter zamjenik Gradonačelnika za gospodarstvo u Gradu Varaždinu?

Zašto na izbore idete s udrugom, a ne s klasičnom političkom strankom? U čemu je trik?
U Austriji sam, tijekom 10 godina naučio, kao član  Skupštine neprofitne udruge građana, koja okuplja širok krug, od poduzetnika, doktora do novinara i postoji od 1825. godine, a koja je vlasnik Steiermärkische banke sa 13,14 milijardi eura, kako se novac od profita banke može donatorski koristiti za razvoj važnih društvenih projekata. Varaždin ima poduzetnički duh, ima tradiciju trgovačkog grada, ali dosad nam nije uspijevalo udruživanje. Nadam se da sada hoće. Mi smo,  družeći se, zaključili da trebamo objediniti sve što vrijedi u Varaždinu, od poduzetnika, odvjetnika, liječnika, kulturnjaka do sportaša i drugih javnih osoba, da možemo stvoriti nove vrijednosti.
Treći cilj, ali svakako ne i jedini razlog našeg postojanja, jer sam siguran da će ova udruga živjeti barem 25 godina, jest javni rad. Zaključili smo da postoji nedostatak kvalitetnog kadra u javnom radu za upravljanje gradom.

Hoćete reći da ste udrugu osnovali da „popravite“ propuste gradskih vlasti?
Ne, neću to reći. Udruga je osnovana da bi povezivala ljude koji imaju ogromno iskustvo i na domaćem i na stranom tržištu, a ja sam samo jedan od njih. To su „praktičari“, ljudi koji znaju u minuti riješiti probleme koje političari ne mogu u sto godina. Sad nas je oko 30, a pridruženih članova imamo više stotina. Želite da izgovorim riječ politika, a ja to neću. Nemojte mi zamjeriti, ne mogu koristiti riječ politika.

Pa idete na izbore?!
Percepcija u Hrvatskoj je čudna. Kad se u Švicarskoj rodi dijete onda ga ne uvjeravaju da je on u centru svijeta i bogataš, nego ga uče da je stanovnik male države i da mora naporno raditi. Rijetko se sreće takav optimizam kao u Hrvatskoj: kod nas su svi bogomdani, najljepši i najbolji. Zbog toga su Švicarci to što jesu. A zbog toga smo i mi to što jesmo, i nismo ono što bi htjeli biti. Vani je normalno da je jedan direktor banke ujedno i volonter – načelnik u svojoj općini. Mi se nećemo baviti politikom, barem ne na način na koji su ljudi navikli. Mi nismo ni živjeli od politike, niti ćemo živjeti od nje, ali živimo sa našim Gradom!

Kako mislite osvojiti vlast kad zazirete od same riječi?
Možda bih se složio da su u pitanju parlamentarni izbori, ili izbori za Zagreb, Split…. ali ovo je Varaždin. Grad, vrlo poseban, ali mali sa samo 47.000 stanovnika, od toga 12.000 umirovljenika i 36.000 starijih od 18 godina. Varaždin je mala, ali zdrava sredina. Tu svatko svakog zna. Zašto bi dali da nam dođu ljudi koji nisu ni rođeni Varaždinci i da nam rade red ili nered? Stvari se hitno trebaju mijenjati i mi smo spremni napraviti krizni management u Varaždinu.

I Most je na sličnim idejama gradio svoj uspjeh. Dakle, Udruga je varijanta trećeg puta u Varaždinu?
Nova opcija – da, ali tu prestaje i svaka sličnost.  Mostovci su ljudi koji su bili uključeni u javni rad, kod nas većina nije imala veze s „politikom“. Ponavljam, mi nećemo živjeti od politike! Varaždin je bio četvrti najrazvijeniji industrijski grad u bivšoj Jugoslaviji, danas nas mnogi percipiraju kao stabilan grad, a prava je istina da su naše plaće 30 posto niže od hrvatskog prosjeka. Je li Varaždin ispodprosječan hrvatski grad? To je zato što nema dovoljnog zamaha gospodarstva, što je zamrlo malo i srednje poduzetništvo. U Njemačkoj 80 posto bruto društvenog proizvoda nosi malo i srednje poduzetništvo, a samo 20 posto razvikani giganti. Hitno nam trebaju ljudi koji će početi raditi, a manje pričati. Treba nam iskustvo ljudi koji bi znali učinkovito upravljati s javnim financijama. To što se sad radi, nije dobro. Nedostaje nam novca, a i onaj kojeg imamo dijele krivo i obećavaju pogrešno. Kad vidite nesreću na cesti ići ćete pomoći – a stanje u Varaždinu je baš takvo.

Tko je to, po Vašem mišljenju, od bivših gradonačelnika u Varaždinu imao najviše smisla za razvoj i poduzetnike – pod kim ste vi najlakše disali?
Nemam tablice za čvrste usporedbe. Ali, u mandatu gospodina Ivana Čehoka dogodio se optimizam u gospodarstvu. Možda je moglo biti i bolje, ali treba mu priznati da je pokrenuo gospodarski dio Varaždina, ali nažalost, s niskim plaćama. No, to su bile dobre godine rasta i razvoja, prije krize 2008.  godine. Tada su i prosječni i plitičar, pa i poslovni ljudi, mogli biti jako uspješni. Pitanje je bi li Čehok danas znao upravljati. Kad grad vode ljudi poput Radimira Čačića i Čehoka onda imate puno prednosti, ali i puno mana.

Novinari uvijek više vole mane.
Mane su da nisu bili svjesni koliko je bitan tim, kao i veliki ego koji je generirao sukobe koji u maloj sredini lako stvaraju „tumor“. On se, nažalost, dogodio u Varaždinu. Takvi ljudi ne znaju ostaviti nasljednike i imati kvalitetne suradnike. I to je ključna razlika njih i nas poduzetnika koji uvijek razmišljamo tko će preuzeti projekte ako nas ne bude. Čehoku se dogodilo to što se dogodilo, ali da je imao dobre nasljednike, (a to mu je bila javna obaveza!) –  Varaždin bi išao dalje! Ne bi uopće bila moguća situacija da dođe gradonačelnik koji nije uspio u pet i pol godine otvoriti niti jednu tvornicu, a ima milijune kvadrata zemljišta i poslovnih zona. Većina političara ne voli konkurenciju, žele biti jake osobe i okružuju se ljudima koji se ne mogu s njima natjecati. Varaždin je premala sredina s prevelikim potencijalom za takav stil vladanja.

Najavili ste izgradnju dviju tvornica…
Ne da ćemo izgraditi dvije nego deset ako ćemo biti u prilici da se uključimo u javni život Grada Varaždina, odnosno politiku kako vi to nazivate…

Stvarno zvučite kao Most Bože Petrova, to je nova moda – ulaziti u politiku i istodobno je ignorirati?
Petrov je postao predsjednik Sabora, a vi se novinari morate pitati zašto je takva percepcija politike. Nije to nova moda, nego praksa u Europi u različitim sredinama. Ali, Petrov živi od politike, a mi ne.

Lukavo je to: među građanima buja nezadovoljstvo, alergični su na političare.
Naravno da jesu. Ali zašto je tomu tako trebaju se puno više pitati starije generacije. A ja kao poduzetnik koji sam u svojem radu isplatio više od 100.000 plaća i platio milijune i stotine milijuna kuna poreza, ne trebam se pitati. Jer nisam sudjelovao u toj eroziji povjerenja. Možete me kritizirati kao poduzetnika, ali za politiku ne možete.

Imali ste 19 godina kad ste počeli raditi s ocem. Nije vas vuklo studiranje?
Ja sa svojim ocem imam divna iskustva. Moj otac je bio dugogodišnji direktor Golubovečkih kamenoloma, pokrenuo je proizvodnju dimnjaka u desetak država Europe po licenci tvrtke Schiedel iz Austrije, najvećeg proizvođača u Europi, bio je generalni direktor Kemikalije Velekem u Zagrebu, a 1992. osnovao je svoju tvrtku. On me je definitivno inficirao radom. Rano sam počeo raditi, ali odlazio sam na specijalizirana školovanja koja su mi trebala za razvoj poduzetništva po cijelom svijetu. Mogao bih satima pričati o tome što sam sve naučio od oca, ali ono bazično i najvažnije je da se i veliki posao može raditi na vrlo miran način.

Kako su izgledali generacijski sukobi u biznis obitelji?
Istina, nismo se uvijek slagali, ali smo se zato uvijek poštivali. Moj otac nikad ne bi tako riskirao u ACI-ju, kao što sam ja. Rekao mi je da se ne upuštam u to, da mi nije pametno tako trošiti ako sam stvorio milijun eura. Ali, ipak sam imao pravo na svoje odluke. Moj otac nikad ne bi išao kupovati propalu tekstilnu firmu u stečaju i očekivati da će ona postati svjetski igrač u promo-tekstilu, te da će imati ugovore s Coca-Colom, Pepsi, Heinekenom, Becksom, Carlsbergom… Danas skoro svaki drugi veliki promo-suncobran koji vidite u cijeloj Europi je proizveden u VIS-u Varaždin, koji je 2000. godine bio u stečaju. Otac je bježao od svih mogućih privatizacija u Hrvatskoj. Meni je to danas jako drago. Znam da je tada direktorima rekao:“djeco draga, ako svi mi iz uprave okrenemo džepove naopačke, neće ispasti ni 200.000 maraka, ako vi hoćete da ja preuzimam firmu koja vrijedi milijune i milijune onda ste vi u krivu, i ja dajem otkaz.“ I dao ga je, otišao je s mjesta generalnog direktora Kemikalije Velekem. Tako sam i ja odgajan. Svaki projekt smo sami stvorili, počeli od nule ili s već privatiziranom tvrtkom, kao što je bio slučaj u Čateksu.

Budete li u prilici nakon izbora namjeravate li opet ponuditi svoj projekt zbrinjavanja otpada?
Ulaz u svaku kuću, tvornicu ili grad je dosta bitan, a Varaždin na ulazu u grad ima smrad – milijun kvadrata poslovne zone sa smećem na 50.000 kvadrata u središtu, odbačenim na ilegalan način od 2005. Na većem dijelu zbog tog otpada nije izgrađeno ništa – pa tko će otvarati firme na smetlištu. Na najatraktivnijoj lokaciji umjesto ponosa grada kulture ubija praznina, jedan mali pogon i otpad. Sramota i ekološki tumor. Radi se o vodozaštitnom području na kojemu se uopće nije smjelo stvoriti legalno, a kamoli ilegalno odlagalište smeća. Postoji opasnost za vodocrpilište Bartolovec koje služi i kao alternativno za Zagreb.

Mislite dakle aktivirati svoje stare planove?
Tvornica za mehaničko-biološku obradu otpada nudila je rješenje problema baliranog otpada kojeg je gradska uprava prihvatila, a dio političkih krugova zbog svojih vlastitih interesa na čudan način – pokosio. Prezentirao sam projekt i gospodinu Čačiću i gospodinu Čehoku, a mi smo uz sva podmetanja izgradili to postrojenje. Na koncu smo ga 2014. godine prodali i nemam više ništa s time.
Ali mogu stvoriti uvjete za rješavanje problema otpada, postoje investitori koji su zainteresirani doći u tu zonu. Investitorima trebaju jamstva da će se ruglo sa smećem maknuti – a to se maknuti mora, to je sad jasno svakom građaninu Varaždina, a kamoli ljudima iz struke. Za razliku od onih koji su nam 12 godina obećavali da će riješiti, tvrdim, evo, mi to sređujemo za tri mjeseca!

Kažete da istrage koje obuhvaćaju i vas u konačnici mogu biti dobre jer će isplivati istina o gradu i kako se njime vlada. Na što mislite?
Čehok i Čačić zajedno su išli na izbore, kao braća 2005. godine,  a onda su zbog svojih taština došli u konflikt i postali teret građanima. Zajedno su odlučili da se ilegalno  odbaci na vodozaštitno područje 2005. A ja sam bio samo poduzetnik koji im je nudio rješenje 2008. godine kada su u panici bili zbog zagađenja koje su sami stvorili. Čačić je imao ideju rješenja koja je bila 30 posto skuplja i sporija u provedbi. I moja ponuda je prihvaćena. To da ja danas moram odlaziti na sud i odgovarati sad na pitanja o svojoj krivnji, nema nigdje u svijetu. Ima, ako je netko za svoj biznis dao mito. Na sud, po meni, trebaju ići oni koji zagađuju okoliš, a ne oni koji ponude rješenja da se on čisti.

Ali osumnjičeni ste da ste oštetili proračun za navodno 31 milijun kuna radi svog probitka.
Moj je posao i odgovornost je bio da se prvenstveno brinem za interese tvrtke koju sam predstavljao, ali i da Grad Varaždin I Varkom dobiju što im je ponuđeno i ugovoreno. O drugim stvarima je trebao brinuti Grad Varaždin i  gospodin Čehok, a ne ja koji sam optužen kao da sam bio dio gradske vlasti. Apsurdno je da mene na sudu po članku zakona terete kao službenu osobu Grada Varaždina, a ne kao poduzetnika. Naše pravosuđe vrvi takvim slučajevima, gospodin Milan Horvat je, recimo, bio optužen u aferi Podravka i na koncu oslobođen. Ali, zamislite samo što je taj čovjek sve u poslovnom životu pet godina prolazio zato što su ga svrstali na krivu stranu. Vremenom ćemo, nadam se, dobiti i odgovor na pitanje tko je problem: onaj tko zagađuje okoliš ili onaj tko nudi rješenje. Otpad i varaždinske bale su „rak rana“ Hrvatske, a realizirao sam projekt koji je taj rak trebao izliječiti. U Hrvatskoj se prije pet do deset godina otpad većinom zatrpavao u zemlju. Nije se uopće shvaćalo koje su prednosti obrade i recikliranja otpada. Eto, moj slučaj je donio društvenu korist, stvorio je svijest kako uopće postupati s otpadom.

Nije sporan projekt nego vaš privilegiran položaj i mogući gubici u proračunu. Ne bojite li se da ćete odlaskom na izbore biti u istoj situaciji kao svojedobno gospodin Čačić koji je preuzeo dužnost potpredsjednika Vlade, a onda morao u zatvor zbog kazne za prometnu nesreću?
Ha, ha, ja i tvrtka koju sam predstavljao imali smo samo štete, a ne privilegije!  Sudski proces protiv mene je ravan tragikomediji. Hrvatska je imala sedam godina vremena dokazati ono za što me tereti. A nije. Ako Državno odvjetništvo ne odustane, što smatram vjerojatnim ishodom, prvostupanjska presuda bit će napisana za dvije godine, a do pravomoćnosti bi moglo proći još tri. Znači, 12 godina. Smatrate li da je korektno prema meni da ja 12 godina svog života budem isključen iz javnog života zbog procesa u kojemu mi se teško išta može dokazati? Da se zaključam i prestanem postojati?! Izborni zakon je dosta jasan oko toga tko se smije tko se ne smije kandidirati. Protiv mene ne postoji nikakva presuda! Izvod iz moje kaznene evidencije, čist je kao suza!

Kad bi ispisivali imovinsku karticu što bi napisali – da vam je imovina blokirana?
Da, moja imovina je blokirana. Ali i puno više od firmi koje su u vlasništvu moga oca. Zbog sumnje da sam oštetio Varaždin za 31 milijun kuna Državno odvjetništvo tražilo je da se nesrazmjerno blokira moja imovina, kao i imovina od više poduzeća u vlasništvu moga oca. Ta je imovina višestruko vrednija, oko 300 – 400 milijuna kuna. I to se dogodilo, iako smo se mi žalili, zajedno s odvjetnicom Višnja Drenški Lasan kao jednom od najvećih stručnjaka za kazneno zakonodavstvo i temeljna ljudska prava, DORH i Vrhovni sud su ipak protiv logike razmjernosti prihvatili blokiranje imovine. Takva nesrazmjernost je nakaradna; kao da, recimo, postoji sumnja da je u INA-i neki direktor nešto zgriješio i to u vrijednosti 100.000 kuna. I onda dođe DORH i kaže: blokirajte rafineriju Sisak, Rijeku, sve benzinske pumpe, sve zalihe. Nema tu logike. I zato i jest. Evo, sada, nedavno, tek ove godine,  Europski sud za ljudska prava donio je presudu protiv Republike Hrvatske, kojom je jasno stavio do znanja da to tako više ne može ići,  pa sada Vrhovni sud i svi sudovi mijenjaju praksu i stav nakon sedam godina.

Problem je i što svi optuženi tvrde da se osjećaju kolateralnim žrtvama političkih obračuna. Vi kažete da ste žrtva Čačića i Čehoka.
To u Varaždinu i vrapci znaju, da su se Čehok i Čačić posvađali i vodili bitke na štetu Grada, koje su se slomile na mojim leđima. Da su istrage bile objektivne, u skladu sa zakonom I temeljnim ljudskim pravima, danas bi ta tema bila zaključena, ne bi bilo varaždinskih bala, ali bi bilo više stotina radnih mjesta.

U kakvim ste odnosima s Ivanom Čehokom danas?
Nas dvojica nismo nikad bili prijatelji. Upoznao sam ga kao gradonačelnika s kojim sam potpisao ugovore. Sretnemo se tu i tamo na sudu, na neke rasprave više i ne idem. Mislim da se Čehok mora ispričati.

Zbog čega?
Čehok se najprije treba ispričati svim građanima grada Varaždina jer nije bio iskren, a morao je biti i govoriti istinu 2008. godine. On nije htio priznati, iako je imao inspekcijske nalaze, da je napravio grešku što je 2005. godine odbacivao otpad na vodozaštitna područja i nakon tri godine proizveo zagađenje i opasnost za zdravlje ljudi koju kontradiktornost mu i DORH predbacuje na sudu. Javno je govorio da nije hitno i opasno, a u biti je bilo i zato je i potpisao ugovor, zajedno s Varkomom, za rješavanje zagađenja sukladno žurnom postupku po Zakonu o javnoj nabavi, kako su to pravnici i stručnjaci zaštite okoliša i pripremili. Ako je struka rekla da je tako, onda je to trebalo jasno i glasno reći građanima i suradnicima, a ne od njih skrivati informacije. S današnjom pameću, mislim da je Čehok sa svojim uspjesima to sebi mogao priuštitii priznati grešku i zagađenje, a građani bi vjerojatno to razumjeli. Imao je argumente, jer ga je pritisnula općina Kneginec koja više nije htjela primati otpad, a projekt Piškornica još nije ni počeo (Onda bi vjerojatno odgovarao za zagađenje 2008. godine, a nailazili su lokalni izbori 2009. godine, a  i znate kako političari u takvim situacijama funkcioniraju….) .

U medijima se tvrdilo da ste u tako prijateljskim odnosima da ga vozite svojim avionom u Barcelonu, na more…
Čehok je s obzirom na razvijanje naših projekata u vezi Aerodroma Varaždin i pokretanja zračnog prijevoza putnika htio vidjeti kako to izgleda. Kao i svaki drugi običan putnik dobio je račune i lijepo ih je morao platiti. Taj zrakoplov radi godišnje oko 10 000 letova i preveze na tisuće putnika i svi moraju platiti račun, pa tako i ja. Winair je komercijalni europski prijevoznik i sa svojim zrakoplovima, To nije moj privatni avion, kao što spominjete. Mediji, nažalost, okrenu priču prema senzacionalizmu i u situaciji kada ga nema. Kad se prezentirao projekt Winair,  pozvali smo i novinare i ministre i državne tajnike i organizirali probne letove i to je bilo u svrhu promocije, bili su to „demo-letovi“, kao i svugdje u svijetu.

Najšira percepcija javnosti je da se u privatnom biznisu u Hrvatskoj ne opstaje bez političkog zaleđa.
Te su procjene sporne.

Smatrate li da pripadate listi među 200 hrvatskih bogataša…
Ja o tome uopće ne razmišljam. Meni je bitno da sam ja sretan i miran i zadovoljan čovjek s dobrim stanjem duha i dobrom djecom. Novac kao vrijednost je posljedica, a ne cilj sam po sebi. Nisam trčao za novcima, trčao sam za izazovima, a novac je onda stigao u paketu. Nije me motiviralo da budem na listi.

Koja bi to svoja poduzetnička iskustva ugradili u „javno djelovanje“?
– Poduzetnik sam već 24 godine, 99 posto novca koje smo otac i ja zaradili generirao sam po svijetu. Mene zanimaju nove stvari, tip sam koji pokreće stvari i nakon pet godina ide dalje. Radio sam nemoguće stvari. Sredinom devedesetih, kad se većina bavila samo trgovinom, ja sam krenuo graditi malu tvornicu, koja je, uz INA-u, jedina u državi proizvodila motorna i industrija ulja i maziva. Vodeći svjetski proizvođači motora i automobila Mercedes, Volkswagen, MAN, Volvo uvrstili su naše proizvode u svoje servisne knjige diljem svijeta. Tako je bilo i 2001. ACI kad sam odlučio uložiti u ACI, koji je imao velikih problema, potpredsjednici Vlade su se svađali hoće li tamo ući sa zaštitarima ili ne, govorili su mi da sam lud što se u to upuštam i da mi to ne treba. Ali, uspio sam restrukturirati ACI i napraviti ono što on danas je u nautičkom turizmu. U godinama kad je konkurencija iz Azije zatvarala sve tekstilne pogone u Europi, ja sam vjerovao u uspjeh i dizao kredite za VIS, koji je danas najjači igrač u Europi u promo-tekstilnim proizvodima – svaki drugi suncobran po kafićima i terasama je naš, radimo za 40-ak zemalja.

Kako ste postali vlasnik tjednika Regionalnog tjednika, u godinama kad se izdavači žale da je to umiruća djelatnost? I još ga dijelite Varaždincima besplatno.
U Varaždinu postoje Varaždinske vijesti, i to u suvlasništvu grada. Ideja da je grad vlasnik jednog lokalnog medija koji bi trebao kritizirati političare ili voditi konstruktivne rasprave je komična. Kad je ekipa entuzijasta u Regionalnom tjedniku došla do financijskog ruba uskočio sam im u pomoć jer su to ljudi koji su sa mnom išli u osnovnu školu. Pomogli smo im, oni rade svoj posao najbolje što znaju, a onaj dio posla koji ne razumiju i s kojim ne žele imati posla, od računovodstva, poreza, menadžeriranja, marketinga, smo mi preuzeli. U Europi je 40 posto tiskovina besplatno. Google je besplatan, a s njim i portali. I Regionalni je besplatan, u odnosu na konzervativni način prodaje novina. I mogu vam reći da je to dobro ispalo, točno tako kako smo tvrdili. I mogu vam reći da je to profitabilna firma. Ne bi vjerovali koliko je novca uspio zaraditi; 90 posto prihoda ostvarili smo od oglašivača. A oni se ne bi oglašavali da novine nisu dobre.


Regionalni vas sada podupire u kampanji pa vam se ulaganje isplatilo. Ili?.

Regionalni tjednik je puno pridonio istraživačkom novinarstvu u Varaždinu. Možda to neke ljude muči. Što je bolje? Da je Grad vlasnik? Pozivam  Čačića,  Čehoka, Kišića i druge na javno sučeljavanje oko toga kako ćemo naprijed.

A vi najavljujete manji prirez…
To je alat koji imate u Gradu da potičete gospodarstvo. Dižete plaće i konkurentnost gospodarstva. Ukupni prihodi od poreza na dohodak u Varaždinu su sto milijuna kuna, a prirez je otprilike deset milijuna. Ako smanjite prirez za jedan posto, to je samo milijun kuna. Oslobođenjem dijela nameta omogućujete investitorima i radnicima da malo „prodišu“ i da se razvijaju. Ako će se razvijati, Grad će dobiti povećanje po osnovi poreza na dohodak za deset posto. Vi njima date milijun, a dobili ste zauzvrat deset milijuna kuna. Do kraja četverogodišnjeg razdoblja mi ćemo prirez smanjiti na pet posto, što je u pola manje od sadašnjeg iznosa. To je iznos od samo pet milijuna kuna godišnje, pri čemu je više milijun možemo dobiti uštedom na plaćama,  jer će dva dogradonačelnika raditi kao volonteri, a vijećnici u Gradskom vijeću neće primati naknade. Najbolje bi bilo da Grad Varaždin u potpunosti ukine prirez i nađe posebne programe za socijalno najosjetljivije i umirovljenike koji žive na rubu preživljavanja. Kad bi svi imali više, automatski je i potrošnja u Gradu veća i prihodi proračuna veći.


To je populistička mjera za impresioniranje birače. Zašto bi itko radio besplatno?

Mi ne živimo od politike, opet ponavljam! Ljudima iz realnog sektora koji su i situirani i realizirani, desetak tisuća kuna mjesečno ne znači mnogo. Udruga građana spremna je zbog nedostatka kadra u upravljanju gradom uložiti svoje znanje da se pokrene gospodarski razvoj i izazove pozitivna spirala. Zamislite kakva je to poruka investitorima: po osnovu poreza na dohodak može se ostvariti 30 do 50 milijuna kuna u sljedeće četiri godine. S tim novcem vrtići mogu biti besplatni sljedećih deset godina. A ne sto kuna niži, kako glase ta druga smiješna predizborna obećanja. Ako pokrenete investicije, imate živi grad. Razumijete? To političari ne shvaćaju, jednostavno – ne znaju!